Raspad Jugoslavije, rast nacionalizma, jačanje retrogradnih ideja i snaga, uticali su na autentičnost umjetnosti, koji je jedan od osnovnih uslova za njenu vrijednost, ocijenjeno je na tribini “Umjetničke prakse u prelomnim političkim momentima”.
Na tribini koju ju je, u okviru programa Evropa za građan – evropsko sjećanje i NATO projekta za borbu protiv dezinformacija i propagande, organizovao CDT govorili su: pisac i kolumnista Balša Brković, reditelj i direktor Crnogorske kinoteke Andro Martinović i profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju Janko Ljumović.
Ključni periodi o kojima su govorili je 1989. – pad Berlinskog zida u Evropi i početak raspada Jugoslavije, 2006. – period referenduma za nezavisnost i 2017. – period globalni i međunarodnih sukoba u kontekstu učlanjenja Crne Gore u NATO.
Brković je govorio o periodu rušenja Berlinskog zida i o tome da je bilo jasno da dolazi novo vrijeme:
“Ali nije bilo jasno kako će se u nama prelomiti to, jer su komunistički funkcioneri “pretrčali” u nacionalističke dresove, koji su bili jedina pouzdana zaštita za novu manipulaciju”, naveo je Brković.
On je kazao da je Jugoslavija bila jedina država u istoriji svijeta koja je svojim narodima dala prostor i formu da ne budu kolonija.
„Tada je bilo moguće prepoznati umjetnost koja je na neki način bila autentična, jer je to jedan od uslova po kojemu ona ima vrijednost“, istakao je Brković.
On je naglasio da mu se iz današnjeg ugla čini da su tri stvari koje su ponavljali komunisti tačne.
„Tačno je sve što su govorili o crkvi, o nacionalistima i kapitalizmu“ rekao je Brković.
On je kazao da je intelektutualna i umjetnička scena, sa izuzetkom filma, bila mnogo dinamičnija prije 15 godina nego danas.
“Prije referenduma umjetnici su bili na marginama, što je i normalno, ali kako se primicao referendum, tadašnja vlast je imala racionalan pristup. Kada je država konstituisana, radikalno je promijenja pozicija vlast i odgovarala su im samo patriotski sastavi, a sva druga umjetnost je bilo sumnjiva i nepotrebna“, istakao je Brković.
Taj zamah koji postoji krajem 90-tih je, kako je pojasnio Brković, nakon 2006.godine zamro, “jer imate vlast koja favorizuje jednu vrstu patriotskog i nacionalnog kiča”.
“Umjetnost koja je bila bitna za konstituisanje emancipatorske energije otišla je na marginu”, naveo je Brković.
Ljumović je rekao je da mu je od slike pada Berlinskog zida u sjećanju ostala drama u zajednici koji su komentarisali ujedinjenje i da li je ono dobro ili nije.
„Naša zajednica je imala stav prema tome, ali da mi ne razumijemo pad zida, jer on označava tačku budućnosti“, istakao je Ljumović.
On smatra da su ljudi na prostorima Jugoslavije, ipak mnogo puta svjedočili odlaganju budućnosti.
„Slika iz 1998. godine, odnosno poodmakle tranzicije ili konteksta ujedinjenje Evrope, je realnosti sadržaja koji nas ne dijele nego su dostupni svima“, kazao je Ljumović.
Kultura, kako je objasnio, u tom periodu ima svoju avangardu i alternativu i to je bio jedan kompleksan miks koji je svjedočio da postoje tačke u produkciji koje nedozvoljavaju slobodu umjetničkog izraza.
„Suton nacionalizma u 80-tim je bio zapravo miks različitih izraza ili nekog okretnja modernom emancipatorskom izrazu“, istakao je Ljumović.
Prema njegovim riječima, 1989. godina je zanimljiva jer se postavlja pitanje, zašto se evropljani bave refleksijom te godine.
„Međukulturna komunikacija je i danas izazov, jer na svakoj godišnjici pada Berlinskog zida imate niz događaja i projekata koji promišljaju sve to“, naveo je Ljumović.
Ono što, kako je objasnio, okupira umjetnike Evrope, jeste niz određena koja ulaze u prostor usvajanja slobode i ljudskih prava.
“Crna Gora je u socijalizmu bila republika koja je uvijek bila u razvoju pa je kultura “vakumirana”, pojasnio je Ljumović.
Prema njegovim riječima, kič estetika je postala vrlo brzo opšti okvir i realnost.
Svjedoci smo, kako je objasnio, produkcije različitih umjetničkih praksi koje balansiraju između modernosti i prihvatanja zapadnih vrijednosti.
“Koju god umjetnost da odaberemo je naše pravo i to se ne može smatrati pogrešnim, nego je to iskaz koju svako od nas može da nosi kao informaciju i emociju”, rekao je Ljumović.
Kako je objasnio, referendum iz 2006. godine imao je u umjetnosti i kulturi, potrebu da se kroz institucije i umjetničke reprodukcije dese repertoari koji su bili emancipatorski.
Martinović je rekao da Jugoslavija nije bila iza „gvozdene zavjeze“ i da je bila uzorita zajednica za Evropu onoga vremena.
Jugoslovenski narodi su, prema njegovim riječima, pokazali da su bili ispod, i da je njihovo stanje svijesti bilo ispod koncepta te zajednice.
„Ta Jugoslavija u svojoj idealnoj projekciji je bila zamišljena bolje nego što je danas zamišljena Evropska unija“, istakao je Martinović.
Svaki čovjek, kako je naveo, misli da su potrebne promjene, ali one nijesu uvijek najbolje.
„Mi i dalje tražimo svoje mjesto pod suncem, a Evropska unija traži rješenje da te zajednice poveže u jednu državu“, dodao je Martinović.
Prema njegovim riječima, danas postoje drugačije cenzure, a u Jugoslaviji se nije moglo desiti zabrana rada.
“Ako nijesi mogao da snimas film u jednoj državo mogao si u drugoj”, ukazao je Martinović.
Martinović smatra da su za neke stvari potrebni procesi i promjene.
“Kada bi imalu neku kohezionu silu, koja bi nas uputila na vrijednosti, sve bi bilo lakše”, zaključio je Martinović.
Posljednje godine globalnih ili međunarodnih sukoba, koje su se reflektovale i na Crnu Goru i njeno članstvo u NATO-u, nijesu bile posebno inspirativne za umjetnost na nacionalnom nivou, ali jesu za strane produkcije koje su u njima vidjele prostor za predstavljanje “drugačijeg pogleda na međunarodne odnose”.
U osvrtu na film “Balkanska međa”, Martinović je kazao da je to tip propagandnog filma, jeftinog sadržaja koji puni bioskopske sale.
