Izvor: Vijesti online
Prvi dio istraživanja dostupan je na >>>
Turizam, stub crnogorske privrede, koji se smatra strateškim pokretačem budućeg ekonomskog razvoja je sektor koji je najranjiviji na ruski uticaj zbog činjenice da su Rusi najbrojnija turistička klijentela i da su kupili veliki broj stanova i kuća širom Crne Gore, a najviše u turističkim zonama na obali.
Od sticanja nezavisnosti broj ruskih turista koji su posjetili Crnu Goru je skočio pet puta, odnosno sa 61.000 na 316.000 u 2016. godini, kada su činili oko 25 odsto u ukupnom broju turista koji su posjetili državu.
Na kraju 2016. godine ruski državljani su ostvarili 2,87 miliona noćenja. Ako se uzme prosječna cijena noćenja od oko 70 eura može se procijeniti da su ruski turisti potrošili nešto više od 200 miliona eura samo na smještaj, što je oko pet odsto crnogorskog bruto domaćeg proizvoda (BDP).
Turizam čini oko četvrtinu BDP-a Crne Gore i preko 54 odsto izvoza roba i usluga. To je strateški sektor crnogorske privrede i prognoze Svjetskog savjeta za putovanja i turizam pokazuju da bi do 2026. godine turizam mogao da predstavlja do 30 odsto BDP-a u zemlji.
Pogoršanje bilateralnih odnosa Ruske Federacije (RF) i Crne Gore od 2014. godine (nakon obostranog uvođenja sankcija) negativno je uticalo na tok ruskih turista u Crnoj Gori. Ruska Vlada je pokušala da ubrza taj trend obeshrabrivanjem svojih građana da svoj odmor provedu u Crnoj Gori.
Ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov rekao je u martu 2017. godine da Crna Gora žrtvuje svoje ekonomske odnose sa Rusijom pridruživanjem NATO, a negativna ruska medijska kampanja koja Crnu Goru opisuje kao opasnu za građane Rusije pratila je tu izjavu.
Izvještaji ruskih medija ukazivali su na povećanje kriminala, prljave plaže i tešku turističku sezonu u Crnoj Gori. Negativna reklamna kampanja izgleda imala je efekta. Iako su, prema podacima Monstata, u junu 2017. godine najveću grupa turista u Crnoj Gori činila Rusi (25,2 odsto), njihov broj je opao sa 49.666 na 18.845 u odnosu na prethodnu godinu.
Zavisnost crnogorske ekonomije od ruskih ulaganja u nekretnine i od ruskih turista povećava mogućnost da dalje pogoršanje bilateralnih odnosa predstavlja rizik za crnogorsku privredu.
Tokom vrhunca ruskih ulaganja u Crnu Goru (2011-2014. godina) nakon njene nezavisnosti, ruski državljani su kupili brojne kuće i stanove duž crnogorske obale što je dovelo do visokih cijena nekretnina. Brojni izvještaji medija spekulisali su da je ta prodaja korišćena za pranje novca, ali zvaničnih potvrda nikada nije bilo.
[perfectpullquote align=”left” bordertop=”false” cite=”” link=”” color=”” class=”” size=””]Od nezavisnosti ruski državljani su platili 25 miliona eura po osnovu poreza na promet nepokretnosti.[/perfectpullquote]
Zvanični podaci o broju nekretnina u vlasništvu Rusa ni jesu dostupni jer državni registri taj podatak nemaju, a cifra koju su mediji objavili na osnovu izvora iz ruskih organizacija je da se u njihovom vlasništvu nalazi oko 70 hiljada nekretnina.
Kada je riječ o procjenama broja ruskih državljana koji stalno borave u Crnoj Gori one su različite. Prema popisu iz 2011. godine, oko 1.000 stanovnika se izjasnilo kao Rusi, a prema izjavama ruskog ambasadora u 2014. godini, do 7.000 Rusa stalno boravi u Crnoj Gori.
Procjene ruske dijaspore u 2013. godini povećavaju cifru na 15.000 od ukupno oko 33.000 stranih stalnih stanovnika.
U nekoliko osnovnih škola mladi Rusi trenutno mogu pohađati nastave na ruskom jeziku.
Ruski stanovnici posjeduju i mala preduzeća kao što su prodavnice, restorani, turističke agencije…
Ne postoji analiza o ruskim ulaganjima u turizam
U privatizacionim procesima nakon 2006. godine ruski biznismeni i kompanije stekli su vlasništvo nad nekoliko atraktivnih turističkih lokacija sa hotelima iz komunističkog perioda.
Ne postoji sveobuhvatna analiza o ukupnim ruskim ulaganjima u turizam. Lokalni mediji i nevladine organizacije istraživali su neke od tih privatizacija i ukazivali da su ruske firme pokušale da koriste nedostatke u državnom upravljanju kako bi olakšali poslovanje.
U nekoliko slučajeva, ruske firme, koje su bile kompanije sa malim kapitalom osvojile su velike tendere za privatizaciju, ali nijesu mogle da ispune zahtjeve Vlade za modernizacijom, kako je dogovoreno u privatizacionim ugovorima.
U nekoliko značajnih slučajeva, uprkos neispunjenju ugovora o privatizaciji, bilo je malih ili skoro nikakvih posljedica za ruske investitore.
Jedan od primjera je privatizacija hotela Lido u Ulcinju. U 2006. godini ruska kompanija Capital Estate iz Budve pobijedila je na tenderu za kupovinu hotela sa ponudom od 10,8 miliona eura obećavajući 38 miliona eura ulaganja.
Ruska kompanija je platila 10,8 miliona za hotel, ali od dodatnih ulaganja nije bilo ništa. Uprkos pozivima lokalnih vlasti da raskinu sporazum sa Capital Estateom, Vlada je legitimisala kašnjenje ulaganja tako što je potpisala anelcs ugovora. Hotel je srušen 2013. godine, ali novi još nije izgrađen.
Još jedna sumnjiva praksa u sektoru nekretnina u Crnoj Gori podrazumijevala je prodaju atraktivnih komada zemljišta u vlasništvu države ispod tržišne cijene. Ruske kompanije su bile uključene u takve poslove.
Jedan primjer je prodaja bivšeg vojnog kompleksa Skočiđevojke u Budvi. Imovina je prodata prije nezavisnosti Crne Gore za 2,35 miliona eura, dok je zemljište kasnije
[perfectpullquote align=”left” bordertop=”false” cite=”” link=”” color=”” class=”” size=””]Ne postoji zvaničan podatak, ali se pretpostavlja da su Rusi vlasnici 70.000 nekretnina.[/perfectpullquote]
Te nekretnine su prodate za 41,7 miliona eura. Dogovor je uključivao ruske kompanije registrovane u Crnoj Gori i ofšor registrovane kompanije u vlasništvu crnogorskih privrednika.
Zbog tog slučaja i sumnji da je država izgubila desetine miliona eura podnijeta je tužba protiv Ministarstva finansija u 2012. godini, ali nema informacija šta se desilo sa tom prijavom.
Neke ruske investicije sada su pod istragom crnogorskog Specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal i korupciju. Jedan od slučajeva koji je rezultirao krivičnom presudom je izgradnja luksuznog odmarališta na Zavali blizu Budve 2008. godine.
Miraks grupa, u vlasništvu ruskog biznismena Sergeja Polonskog, započeo je projekat zajedno sa Svetozarom Marovićem, tadašnjim potpredsjednikom crnogorske vladajuće stranke Demokratske partije socijalista.
Porodica Marović je bila jedna od najuticajnijih u Budvi. Miraks je najavio da će izgraditi ekskluzivno turističko odmaralište na Zavali, uključujući vile i luksuzne hotele koji bi trebalo da podsećaju na Burj al Arab u Dubaiju.
Projekat je djelimično finansirala Prva banka, koju je kontrolisao brat tadašnjeg premijera Mila Đukanovića. Izgradnja je trajala od 2008. do 2009. godine bez dozvole, sve dok finansijslci problemi nisu doveli do naglog zaustavljanja projekta.
U aprilu 2008. godine tužilaštvu je podnijeta krivična prijava protiv Marovića, njegovog brata koji je bio sekretar za finansije u Opštini Budva Dragana Marovića i izvršnog direktora Miraksa za Balkan Vječeslava Lejbmana.
Nakon skoro dvije godine istrage, tužilaštvo je optužilo 10 lokalnih funkcionera iz Opštine Budva, među kojima su i gradonačelnik Budve Rajko Kuljača, Dragan Marović. Epilog tog procesa je dvije i po godine zatvorske kazne za Kuljaču, dvije godine za Dragana Marovića i još ukupno osam godina zatvora za ostale optužene u ovom slučaju.
Finansijske istražne službe da budu nezavisne i ojačane
U analizi ekonomskih ranjivosti stvorenih ruskim uticajem u Crnoj Gori, identifikovano je nekoliko ključnih političkih preporuka:
– Diverzifikacija stranih direktnih investicija kao zaštita od prevelikog kapitala koji dolazi od nekoliko stranih država i koncentrisan je prvenstveno u jednoj ili dvije grane privrede;
– Poboljšanje korporativnog upravljanja energetskih kompanija u državnom vlasništvu, kako bi spriječili njihovu dekapitalizaciju putem dugoročnih sporazuma o snabdijevanju energijom, od kojih koristi imaju kompanije koje uživaju preferencijalni tretman od strane Vlade;
– Jasno razdvajanje između menadžmenta državnih energetskih preduzeća i politike, tako da strani investitori sa bliskim političkim vezama ne dobijaju nepravedni preferencijalni tretman;
– Jačanje postojećih institucija odgovornih za zaključivanje i implementaciju sporazuma o privatizaciji, kroz godišnje kontrole od strane novoformirane agencije koja mora biti politički nezavisna i čije osoblje mora biti odobreno od strane parlamenta;
– Ukidanje ponude za privatizaciju od jednog ponuđača za nekretnine vrijedne više od jedan milion eura i uvođenje nezavisnih evaluacija. Gdje je efektivno, državne dionice treba da se prodaju na berzi;
– Preduzeća od strateškog značaja za privredu ili nacionalnu bezbjednost Crne Gore ne smiju biti izuzeta od konkurentne procedure javnih nabavki;
– Vlada treba da ojača Upravu za sprečavanje pranja novca, kako bi mogla pažljivo pratiti strane transakcije koje bi mogle uključiti operacije pranje novca, utaju poreza ili nezakonito finansiranje političkih partija i medija;
– Ustanoviti transparentne i jednostavne za korišćenje registre korporacija, stranih investicija i baze podataka o nekretninama, poput nacionalnog katastra, koje bi omogućile lakše praćenje potencijalnih operacija pranja novca, pomogle da se identifikuju potencijalni nezakoniti uplivi novca u zemlju, i identifikovali stvarni vlasnici kompanija;
– Finansijske istražne službe, poreska administracija i institucije za pranje novca trebalo bi da istraže stvarno vlasništvo, kako bi spriječile priliv sredstava koja proizilaze iz ilegalnih aktivnosti;
– Ojačati kontraobavještajne kapacitete u cilju unapređenja praćenja ekstremističkih grupa koje mogu biti finansirane od stranih aktera;
– Finansiranje političkih stranaka treba strože regulisati i nadređena obaveštajna tijela bi trebalo da ojačaju praćenje stranih subverzivnih aktivnosti.
Velika lakoća poslovanja, a slabe institucije protiv pranja novca
Prema listi Svjetske banke o lakoći poslovanja Crna Gora se nalazi na 42 mjestu od 190 zemalja, a slaba vladavina prava i korupcija i dalje otežavaju uspostavljanje zdravog poslovnog okruženja u zemlji.
Izvještaji o napretku i pridruživanju EU ističu da korupcija preovladava u mnogim oblastima i da predstavlja ozbiljan problem u implementaciji evropske pravne tekovine.
Slabe institucije nemaju kapacitete da istražuju finansijske prevare, dok sudski sistem nije potpuno nezavistan.
Nekoliko stranih investitora,uključujući i one koji dolaze iz Rusije, iskoristili su ove praznine u upravljanju, a ubrzani razvoj sektora nekretnina i građevinarstva, koji su privukli dominantno strane investitore, doprinijeli su značajnom riziku od pranja novca.
Jedan od sumnjivih primjera je i kupovina hotelela Otrant. Podaci crnogorske Uprave za sprečavanje pranja novca i finansiranja terorizma pokazujuju da se preuzimanje državnog hotela Otrant 2005. godine od strane ruske kompanije Barkli desilo sumnjivim novcem i kanalima.
Hotel je prodat za dva i po miliona eura u krajnje sumnjivoj tenderskoj proceduri, a ta prodaja je bila pod lupom više finansijskih obavještajnih službi.
Prema podacima Uprave za sprečavanje pranja novca, transfer novca za kupovinu ulcinjskog hotela, između ostalog, išao je preko jedne banke iz Letonije, zatim preko firmi iz Bugarske čiji su vlasnici državljani Ukrajine.
Sumnju je probudilo to što su Rusi novac uplatili preko više zemalja i firmi koje nijesu povezane sa Barklijem. I od te investicije do danas nije bilo ništa.Tužilaštvo je ispitivalo slučaj, ali do danas niko nije krivično gonjen.
Istraživanje je rađeno od maja do kraja decembra prošle godine, a korišteni su zvanično dostupni podaci crnogorskih državnih institucija i druge javne baze.