- Dubravka Ugrešić: „Kultura laži“ (1995.)
„Kada me netko pita tko sam“, piše Dubravka Ugrešić na uvodnim stranicama „Kulture laži“, „kažem: Ja sam post-Jugoslavenka…“. Ako postoji nešto poput „postjugoslavenske književnosti“, onda je nastalo baš na ovom mjestu: prvi je to put da se bilo tko deklarira upravo tim riječima, kao stanovnica zemlje koje više nema. Rane su devedesete, Ugrešić je iz Hrvatske otišla u egzil jer joj kod kuće prijete povampireni nacionalisti zbog tekstova što ih objavljuje u stranim medijima. I kompletna scenografija postjugoslavenske književnosti tako je postavljena već u ovoj zbirci eseja, tom beskompromisnom obračunu s kolektivnim lažima novog, olovnog vremena: to je književnost koju će stvarati antinacionalistkinje i antinacionalisti, hrabri i dosljedni, spremni na samoću i egzil. Ako postoji nešto poput „postjugoslavenske književnosti“ – drugim riječima – onda je Ugrešić njeno prvo ime.
- David Albahari: „Gec i Majer“ (1998.)
Na mojoj subjektivnoj listi najboljih postjugoslavenskih autorica i autora za nijansu književnog majstorstva Ugrešić ipak nadmašuje David Albahari. I on je, kao i ona, napustio do jučer zajednički jugoslavenski prostor, odselivši se 1994. iz Srbije u Kanadu. I on nas je, kao i ona, zauvijek napustio prošle godine. Ostao je zato fascinantan opus. S raspadom Jugoslavije, u Albaharijevu književnost – do tada postmodernistički hermetičnu – provaljuju stvarnost i povijest ovih prostora. Teme egzila, rata ili, kao u romanu „Gec i Majer“, holokausta. Nećete pogriješiti ako uzmete bilo koji od njegovih naslova iz posljednje decenije prošlog ili prve decenije ovog stoljeća, ali pripovijest o Gecu i Majeru, dvojici poslušnih nacističkih oficira zaduženih za istrebljenje beogradskih Židova, ipak se izdvaja. Makar kao tekst koji će vas, ako Albaharija niste čitali, njegovom pripovjednom magijom nepovratno zaraziti. Ovo je roman bez ijedne suvišne, pogrešne riječi.
- Andrej Nikolaidis: „Mimesis“ (2003.)
Ako je „Gec i Majer“ hipnotička kompozicija, onda je „Mimesis“ Andreja Nikolaidisa nepočešljani pank, pun stilske škripe, narativne distorzije i ritmičkog rusvaja: tekst koji bi se dalo dotjerati, popraviti i popeglati. Ali upravo takav udarac u pleksus trebao nam je, valjda, tih godina, početkom ovog stoljeća. Skupa s Balšom Brkovićem, Ognjenom Spahićem i još nekolicinom tada mlađih crnogorskih pisaca, Nikolaidis, izbjeglica iz Sarajeva, preko hrvatskog izdavača dolazi do šire regionalne publike: postjugoslavenska književna scena, koju su devedesetih postavljali Ugrešić i ostali, sada već očito postoji. A u „Mimesisu“, autobiografski nasaftanoj priči koja se odvija po tulumima i novinskim redakcijama, uz alkohol, ljubavne dileme, tipičnu tranzicijsku besparicu i sjajan soundtrack, poznati motivi postjugoslavenske književnosti ispričani su na drukčiji način: tu je otpor zagušljivom kolektivizmu, tu su knjige i muzika kao prostor bijega, tu je neprestani osjećaj izmještenosti… I stalno pitanje: ostati ili otići odavde?
- Srđan Valjarević: „Komo“ (2006.)
Protagonist romana Srđana Valjarevića odlazi, iako na kratko. Vrijeme radnje su devedesete, on je beogradski pisac koji spaja kraj s krajem, češće pijući nego pišući. Neočekivano, dobiva stipendiju Rockefellerove fondacije za jednomjesečni boravak u vili na talijanskom jezeru Como, gdje bi trebao na miru stvarati, družeći se s ostalim stipendistima, umjetnicima i znanstvenicima iz cijelog svijeta. Samo što: „Mene tada nikakav rad i nikakvo pisanje na miru nije zanimalo.“ Kako i bi, kada mjesec dana plaćenog boravka u idili Lombardije donosi predah od ludila Miloševićeve Srbije? Naš pisac zato se druži s konobarima u vili, niže viskije, obilazi lokalne birtije, tumara prirodom, flertuje s djevojkama i, sve u svemu, dobro se zabavlja. Mrak postjugoslavenskih ratova privremeno ostavlja iza sebe: on se ipak pomalja negdje između redaka. „Komo“ je roman o stvarima koje su ljepše i važnije od pisanja, važan i prelijepo napisan.
- Rumena Bužarovska: „Nikuda ne idem“ (2018.)
Užitak je pratiti kako Rumena Bužarovska, skopska kratkopričašica, autorski raste iz zbirke u zbirku. „Nikuda ne idem“ je posljednja i najbolja, barem dok ne dočekamo iduću. Nije ovo tipično postjugoslavensko pismo, izbrušeno na liniji Andrića, Krleže ili Kiša, nego mnogo više duguje atmosferi i pripovjednoj ekonomiji američke tradicije. Ali teme su nepogrešivo lokalne: već od naslova, koji na svoj način odgovara na neizbježnu dilemu odlaska ili ostanka, preko današnje Makedonije viđene očima Amerikanaca i Amerike viđene pogledom Makedonaca, do sjajne, potresno duhovite završne priče „Osmi mart“. Ako vam netko kaže da feministički stavovi nužno guše dobru književnost, koja treba biti apolitična i nadideološka, nemojte ništa govoriti: samo mu dajte da čita Bužarovsku.
- Lana Bastašić: „Uhvati zeca“ (2018.)
Svaka književnost je poput porodičnog stabla, ima svoje pretke i pretkinje, a Lana Bastašić danas je najvažnija književna kći prvog imena postjugoslavenske književnosti, Dubravke Ugrešić. Ne toliko poetički, koliko po stavu i hrabrosti. Rijetki su se pisci, na primjer, u doba izraelskog pokolja Palestinaca usudili zamjeriti njemačkoj javnosti, koja skoro jednoglasno stoji na strani Izraela, a pritom je najveće evropsko književno tržište: Bastašić je među njima. „Uhvati zeca“ njen je do sada najvažniji naslov, napisan na literarnim tragovima Elene Ferrante i Lewisa Carrolla, ali nedvosmisleno postjugoslavenski sondiran. Priča je to o poslijeratnom putovanju dviju prijateljica prostorom zemlje koje više nema, ali iza koje ipak ostaje zajednička kultura, krhka i borbena, napadana i slobodna: nešto kao književna republika Jugoslavija.
Delegat: Boris Postnikov