Maj je 1890., prošle su samo četiri godine od velike pobune čikaških radnika i radnica, a u Zagrebu oko 3 hiljade radnika/ca, nakon radničkog vijeća na kojem su raspravljali o osmosatnom radnom vremenu i tjednom odmoru, odlazi u park Maksimir na prvomajsko druženje i pjeva „Marseljezu”. Tri godine kasnije, Prvi maj dolazi i u Srbiju pa redom u sve ostale naše bivše, a proleteri od svog dana ne odustaju unatoč kasnijim zabranama, batinanju i zastrašivanju.
Lukavo i slatkorječivo?
Maj je 2024., u Maksimiru proleteri, pardon, publika, s Gibonnijem pjeva „još uvijek mogu ti podvaliti ljubav”. Što se sve današnjim radnicima može podvaliti, plastično nam uoči praznika pojašnjava Krešimir Sever, višedesetljetni čelnik Nezavisnih hrvatskih (da se zna čijih) sindikata, koji, mrtav ‘ladan, izjavljuje: „Nećemo organizirati prvosvibanjsku povorku jer je besmislena”. Dobro ste pročitali, čovjek čiji je jedini posao bio ujedinjavati radništvo (op. a. u trenutku štampanja fanzina konačno je otišao u penziju), nonšalantno pojašnjava medijima da je to besmisleno jer, domeće, „osjećaja za iskazivanje javnog nezadovoljstva očito nema”.
I sve ću ti obećati, baš sve što hoćeš
Razjedinjeni i oslabljeni, izgubljeni i osakaćeni, sindikati ostalih postjugoslavenskih naroda i narodnosti ipak ne misle da je radničko javno nezadovoljstvo potpuno besmisleno. Protesti nisu masovni, zahtjevi nisu revolucionarni, ali ipak su izašli na ulice. Prvoga maja makedonske sindikalne središnjice na prosvjedu u Skopju zahtijevaju povećanje minimalne plaće na tužnih 450 eura, Ujedinjeni sindikat obrazovanja i nauke Kosova traži povećanje koeficijenta i primjenu kolektivnog ugovora, Sindikat metalaca Federacije Bosne i Hercegovine ponovno najavljuje štrajk ako ne dođe do povećanja plaća, a Unija slobodnih sindikata Crne Gore započinje kampanju za usvajanje rezolucijâ kojima se zahtijeva zaštita privrednih subjekata od nacionalnog interesa i reforma stambene politike. U Sloveniji, jedinoj zemlji u Europskoj uniji kojoj je neradan i 2. maja, na ljubljanskom Kongresnom trgu, na protestu sindikata i civilnih i studentskih udruga, viđeni su transparenti „Vratimo 1. maj radnicima” i „Kapitalizam mora pasti”.
Ja nemam razloga za strah
Što je danas sindikat i koga predstavlja, kako su strani radnici postali najgori neprijatelji u glavama domaćih i kako je poduzetnički duh zaposjeo naša tijela i umove, u ovaj izvještaj ne stane (spoiler alert: odgovori su krajnje depresivni) pa se za kraj vratimo besmislu o kojem je pričao Sever i dajmo riječ Aleksandru Vučiću, koji je u prvomajskog čestitci svome narodu poručio: „Inače, mislim da je 40 sati malo radnog vremena i baš me briga šta su mislili radnici u Čikagu.”
Do idućeg Prvog maja, drugovi i drugarice, da nas ostale ipak makar bude briga.
* soundtrack uz čitanje teksta, Zlatan Stipišić Gibonni, pjesma „Libar”, album „Mirakul”
Delegatkinja: Vedrana Bibić