Ivana Mihailović zamjenica je generalnog sekretara i savjetnica za pravna pitanja u Uniji slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG). Sindikalizmom se bavi sedamnaest godina, a za “Naše bivše” govori o položaju žena u sindikatu, poziciji radništva danas te o prednostima i ograničenjima suvremenog sindikalnog pokreta.
Radite u sindikatu dugi niz godina – kako je biti žena u tom poslu danas u Crnoj Gori? Posao je to koji podrazumijeva konstantni konflikt; kako izlazite na kraj sa tom vrstom pritiska?
U Crnoj Gori, kao i u drugim patrijarhalnim društvima, poslovi se nažalost još uvijek dijele na “muške” i “ženske”. Upravo su žene te koje razbijaju barijere i predrasude te pokazuju da mogu da rade na svim radnim mjestima. Žena je u patrijarhalnom društvu pod povećalom javnosti, predmet je zluradih komentara; to je izazov pa neke odustanu u zamahu karijere. Ja osjećam spremnost da se nosim s tim izazovima, nema tog komentara koji može da baci mrlju na savjestan rad. U Crnoj Gori se ne prašta sindikalna kritika, „neprijatelj“ ste i vladama i poslodavcima – i sa tim se pritiskom konstantno treba nositi.
Pa može li se nešto uopšte nazvati sindikalnom organizacijom ako ne kritikuje? Nije posao sindikata da hvali, već da ukazuje na probleme?
Kad Unija slobodnih sindikata Crne Gore ne bude kritički nastrojena, sigurno ni ja neću biti njen dio. I u samoj USSCG su 2007. godine pokrenuti procesi demokratizacije jer se sindikat pretvorio u one koji kimaju glavom na poteze vlade i poslodavaca, jer je podržavao “novine” koje je tada nosio liberalni kapitalizam, a koji danas nažalost živimo u punom zamahu. Takvi “žuti sindikati”, kojima zapravo upravljaju poslodavci, uvijek će postojati, ali želim vjerovati da će uvijek postojati kritički nastrojeno građanstvo, koje zna prepoznati stvarne potrebe radništva. Naše članstvo raste i to je dokaz da ta kritična masa postoji, da radnici i radnice prepoznaju sindikat kao jedino oruđe za unapređivanje svojih prava.
Je li naše radništvo upoznato s prednostima članstva u sindikatu?
Dio prepoznaje značaj sindikata, ali dio radništva i dalje ima predrasude; smatra da sindikati služe tome da dijele polutke, da obzbijede ljetovanje i zimovanje. Iza toga leži činjenica da su se u vrijeme samoupravljanja, u vrijeme skoro pune zaposlenosti, sindikati osim radnim pravom, bavili i drugim temama – pa tako i radili na poboljšanju kvalitete slobodnog vremena radništva. Da nije bilo sindikata, ne bi davne 1886. godine bile izborene poznate tri osmice: osam sati rada, osam sati kulturne nadogradnje i osam sati sna. Nažalost, i dan-danas se borimo za te iste tri osmice.
Da li je Crna Gora zemlja po mjeri radnika i radnica?
Točak istorije je sa porastom uslužnih zanimanja, sa promašenim privatizacijama, učinio da ostanemo bez proizvodnje i da uslužni sektor dobije na značaju. Preko 99 posto preduzeća su mikro, mala i srednja preduzeća, gdje je sindikaliziranje gotovo nemoguće, gdje je veliki broj radnica i radnika koji nisu sindikalno zaštićeni. Uzmimo za primjer platformski rad, rad za platforme poput Glova – niko ne brine da li će radnik, primjerice, pretrpjeti nesreću na radu, uvjeti rada su iznimno nesigurni.
Raduje me što vaše pitanje sadrži termin radnici. Iz nekog razloga su, da se prekine praksa iz vremena samoupravljanja, zaposleni zamijenili radnike. Ja volim termin radnik, najadekvatniji je za nas koji radimo, ulažemo svoj misaoni i fizički rad da bismo zaradili – zarada, rad, radnik, neodvojivi su termini. Rastužuje me činjenica da naše zakonodavstvo uopće ne sadrži termin radnik.
Ko su za vas radnici danas? Gdje rade ti ljudi?
Za mene su radnici svi građani Crne Gore koji ulažu svoj rad na ovaj ili onaj način, sa ovim ili onim ugovorom, da bi zaradili. Ljudi koji nemaju ništa osim vlastitog znanja i fizičke snage, ne posjeduju proizvodna sredsva, nisu vlasnici kapitala – ulažu rad da bi ostvarili zaradu. Zabrinjava što je Crna Gora zbog loših privatizacionih procesa u tranzicijskom periodu izgubila desetine hiljada radnih mjesta. Privatnici nisu mislili na čovjeka, radnika, nije bilo ni socijalnih programa. Mnogi su postali žrtve tranzicije.
Spominjete samoupravljanje – je li Crna Gora danas radnička država u poređenju s tim vremenima?
Mislim da uprkos svemu jesmo, imamo radnike koji stvaraju novu vrijednost. Kad kažem uprkos svemu, mislim uprkos neoliberalnom kapitalizmu, sebičnom sustavu koji je sve podredio privatnom vlasništvu. Ali nije pitanje da li će se, nego kad će se, globalno, dogoditi revolucija, zaokret od ovako nehumanih radnih i društvenih odnosa mora se desiti. Mi, radnička klasa, pružiti otpor.
Smatrate li da je ovdašnjim vlastima bitnije da ispoštuju prava vlasnika kapitala, nego radništva?
Svijet kapitala diktira uslove i života i rada, ne samo u Crnoj Gori. Moć kapitala da upravlja društvima govori o nemoći države. Neoliberalni koncept donio nam je društva kojima uslove rada i života diktiraju multinacionalne kompanije, na primjer banke. Podsjetiću na štrajk zaposlenih u crnogorskom Telekomu, prema našim saznanjima jedan od najdužih štrajkova u telekomunikacionom sektoru. Riječ je o multinacionalnoj kompaniji koja posluje u Crnoj Gori i zapošljava crnogorske radnike, a ni vlada ni mediji dva mjeseca nisu reagovali na štrajk – vlada jer je to privatni kapital, mediji jer je Telekom najveći reklamer. Vidite kakav je odnos onih koji se predstavljaju kao demokratske strukture, Vlada i mediji. Samo da probijemo medijski mrak trebalo nam je više od dva mjeseca, da se čuje druga strana priče. Na kraju, da ogolim što nam neoliberalni kapitalizam donosi, a to je razjedinjavanje radničke klase: dok je dio radnika Telekoma bio u štrajku, drugi je govorio “imaju dobre plate, šta se bune”. E to je neoliberalni kapitalizam.
delegat: Darvin Murić