Ustav iz 1974. godine umnogome je odredio strukturu političkog sistema i daljnji tok razvoja jugoslavenskog društva. Ipak, ni domaće ni strane medije to nije spriječilo da upravo ove godine pišu o historijskom uspjehu Francuske kao prve države koja je pravo na pobačaj zaštitila ustavom. To, međutim, nije točno. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija pravo na slobodno odlučivanje o rađanju ustavno je jamčila prije punih 50 godina.
Nije sporno da se taj čin može tumačiti kao prijelomni, naročito iz današnje feminističke pozicije, no u sjeni rasprave o jugoslavenskom ustavu kriju se možebitno značajnije političke odluke vezane za pravo na pobačaj.
Legalizacija pobačaja istaknuta je kao partijski zahtjev još tijekom Pete zemaljske konferencije Komunističke partije Jugoslavije 1940. godine. Po završetku rata, državna politika suočena je s dotadašnjom zakonskom regulativom, koja je predviđala kažnjavanje i žena i liječnika. Nova vlast morala se uhvatiti u koštac s visokom smrtnosti žena od prekida trudnoće koji su se izvodili u “kućnoj radinosti”.
Prvi konkretni koraci poduzeti su početkom pedesetih godina. U međuvremenu su se prikupljali podaci, održavala su se savjetovanja s ginekološkom strukom, kao i rasprave o nužnosti aktivnije prevencije. Javna rasprava o pobačaju tada nije bila tek prividno uključivanje relevantnih strana u oblikovanje zdravstvene politike. Još važnije, zahtjevi društveno-političkih organizacija žena nisu bili ignorirani.
Prvi progresivniji pomak predstavljalo je postupno uvažavanje socijalnih indikacija, koje nakon par godina postaju posve ravnopravan razlog za pobačaj, a čime dolazi do radikalnog pada broja ilegalnih zahvata.
Proces opće legalizacije nailazio je na neodobravanje, kako crkve koja je tražila potpunu zabranu pobačaja, tako i dijela liječnika koji nisu uvažavali socijalno-ekonomsku uvjetovanost prava na pobačaj. Država će stati na kraj negodovanjima i intervencijama krajem šezdesetih godina – Rezolucija o planiranju porodice kaže da je na roditeljima da odlučuju o broju djece koje žele imati, dok je na društvu da im osigura uvjete za planiranje porodice. Iako se na pobačaj u ovom kontekstu gleda kao krajnje sredstvo kojem se kod neželjenih trudnoća pribjegava, pet godina kasnije pravo na pobačaj ulazi u Ustav, a potom i u republičke i pokrajinske ustave. To će se odraziti i na zakone čije su odredbe dan-danas relevantne na postjugoslavenskom prostoru.
Iako je ustavno pravo na pobačaj nedvojbeno dragocjena točka u historijatu reproduktivnih prava, vrijedi podsjetiti na presudnije političke odluke koje su zacrtale položaj prava na pobačaj u Jugoslaviji. Prije svega, odbijanje zahtjeva Katoličke crkve za potpunom zabranom prekida trudnoće. Učinjeno je to pod egidom potpune odvojenosti crkve od države, koja ne dopušta uplitanje crkve u poslove države, položaj porodice i samoupravna prava građana i institucija. Zatim i odrješit stav prema liječnicima koji su osporavali opravdanost pobačaja bez medicinskih indikacija, kao i onima koji su smatrali da zbog svoje vjeroispovijesti imaju pravo odbijati raditi pobačaje bez posljedica na radnom mjestu.
delegatkinja: Ana Lovreković