Prije 50 godina pravo na abortus upisano je Ustav SFRJ. Iza te jedne rečenice iz članka 191. – koja kaže da je pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece – desetljeća su ženske borbe i organiziranja, kao i hrabre političke odluke.
Pedeset godina kasnije, u svim postjugoslavenskim zemljama prekid trudnoće i dalje je legalan. Dio zemalja pravo na abortus nastavio je jamčiti ustavom, dok je dio ovo pravo izbacio iz ustavȃ i regulirao zakonima, od kojih su neki naslijeđeni iz SFRJ. Ipak, unatoč izborenim bitkama i zakonodavnim garancijama, žene se na ovim prostorima i dalje bore za dostupan abortus.
Sloboda? Kako za koju.
Izvor: Benjamin Strike (2019) Noćni marš u Zagrebu
Članak 63. Ustava Srbije navodi “Svako ima pravo da slobodno odluči o rađanju dece”. Da žena slobodno odlučuje o rađanju, propisuje i Porodični zakon, a Zakon o postupku prekida trudnoće u zdravstvenim ustanovama u Srbiji regulira ostvarenje tog prava. Pa ipak, ustavu i zakonima unatoč, u Srbiji ne izostaju najave ograničenja prava na abortus, vrlo često u ime “demografske obnove” ili vjerskih dogmi.
Članak 55. Ustava Slovenije kaže da je “odlučivanje o rađanju djece slobodno”. Slovenija je možda i najdalje došla u pružanju uvjeta za “slobodno” odlučivanje – za razliku od Srbije, gdje se abortus na zahtjev plaća, za korisnice slovenskog zdravstvenog osiguranja zahvat je besplatan. I dalje, međutim, nije besplatan za žene iz Hrvatske, koje zbog prepreka s kojima se susreću u svojoj zemlji, abortus nerijetko rade u slovenskim Brežicama, od Zagreba udaljenih pedesetak kilometara.
Zašto preko granice?
Hrvatska nije nastavila praksu ustavne zaštite prava na abortus. Ustav koji je na snazi od kraja 1990. ne sadrži odredbu o slobodnom rađanju. Pitanje abortusa uređeno je Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine. Abortus u Hrvatskoj je legalan, ali nije zaista dostupan. Cijene abortusa visoke su i neujednačene, a više od polovine ginekologa, pozivajući se na savjest, ženama uskraćuje medicinsku skrb. Rezultat je to, među ostalim, i pritiska crkve te na nju naslonjenih vjerskih ekstremista. I Slovenija dopušta priziv savjesti, ali ga prema posljednjim podacima koristi tri posto ginekologa.
Da skratimo, nije dobro.
Pravo na abortus na zahtjev u Crnoj Gori je, kao i u Hrvatskoj, zaštićeno zakonom, ali ne i ustavom. Na tragu Ustava iz 1974. godine, crnogorski parlament je 1979. usvojio Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće, koji je aktualiziran 2009., kada je donesen istoimeni zakon. Od 2009. na snazi je Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće. Abortus je legalan, ali ne i besplatan. Crnu Goru nije zaobišao ni vjerski ekstremizam, koji se posljednjih godina pokušava nametnuti u javnom prostoru, pa i oko teme prava na abortus.
Kosovo Ustavom iz 2008. godine garantira “pravo na donošenje odluke o rađanju djece”. Baš kao u slučaju prethodnih zemalja, i drugi zakonski akti koji reguliraju pravo na abortus na tragu su zakona iz vremena Jugoslavije. A iste su priče i “na terenu”: cijene abortusa, pribjegavanje privatnom zdravstvu zbog bolje usluge i manje osude, nedostupnost abortusa s pomoću pilula, samo su neki od problema s kojima se susreću i žene na Kosovu.
Bosna i Hercegovina dijeli slične boljke; neke od njih su visoke i neujednačene cijene zahvata, nedostupnost informacija o proceduri i postupku, kao i izostanak adekvatne statistike o abortusu. Ustav, odnosno ustavi BiH nemaju odredbu o slobodnom odlučivanju o rađanju djece. Pravo na abortus regulirano je zakonima na nivou Federacije BiH, Republike Srpske te Brčko distrikta. U Federaciji Bosne i Hercegovine i dalje je na snazi zakon naslijeđen iz SFRJ, dok je u Republici Srpskoj 2008. donesen Zakon o uslovima i procedurama prekida trudnoće. Kad je riječ o prizivu savjesti, u Federaciji BiH te Brčko distriktu liječnici i liječnice nemaju pravo na priziv savjesti. Pa ipak, ženske organizacije iz BiH odbijanje izvršenja abortusa navode kao jednu od većih prepreka dostupnosti tog zahvata. U Republici Srpskoj je i na papiru dozvoljeno odbiti pružiti medicinsku skrb pod izlikom savjesti.
Koliko malo je potrebno da se ženama onemogući ostvarivanje prava na pobačaj, pokazuje Sjeverna Makedonija. Iako Ustav Sjeverne Makedonije jamči slobodno odlučivanje o rađanju, restriktivni zakon o abortusu iz 2013. godine preko noći je drastično otežao pristup abortusu. Nametnut je, među ostalim, trodnevni moratorij na odluku, kao i obavezno savjetovanje, a sve uz snažan pritisak vjerskih inicijativa za zabranu abortusa. Ugrožavanje zdravlja i života žena u Sjevernoj Makedoniji trajalo je do 2019. godine; nova vlast ukinula je spomenute restrikcije, a u radnu skupinu za izmjenu zakona uključila i ženske organizacije.
Mada je iz iznesenih primjera jasno da zakonska zaštita očito nije dovoljna kad su reproduktivna prava žena u pitanju, vrijedi razmisliti je li ustavna garancija spriječila potpunu zabranu abortusa 2013. godine. Je li slučaj Sjeverne Makedonije upozorenje zemljama koje su pravo na slobodno odlučivanje o rađanju izbacile iz ustavȃ?
Još dvi, tri riči
Treba reći da abortus ni u SFRJ, niti u zemljama sljednicama nikada nije bio besplatan svim ženama, a socioekonomski uvjeti uvijek su diktirali ostvarenje tog prava. Slovenija pruža primjer uređenijeg sustava, a Sjeverna Makedonija služi kao recentni podsjetnik da zdravlje i životi žena desnici i crkvi prosto nisu bitni. Feministički pokret na ovim prostorima kontinuirano pruža otpor nasrtajima na reproduktivna prava. I mada svjesne da zakoni sami po sebi nisu dovoljni, za svako slovo spremne smo se boriti.
delegatkinja: Ivana Živković