Ognjen Ranković dizajner je i fotograf iz Beograda koji za sebe voli reći da je cijeli život i kolekcionar: sakupljao je značke, markice, sličice. 2019. godine kreće s projektom „yugo.logo”, koji je prerastao u bogatu, svima dostupnu onlajn arhivu, knjigu i izložbe s kojima Ognjen putuje po našoj bivšoj. Prva izložba otvorena je u Zagrebu u maju 2023. pod nazivom „yugo.logo – Grafička identifikacija u Jugoslaviji“. Predstavljeno je 400 znakova i, kako bi struka rekla, „vizualnih komunikacija“ s prostora Jugoslavije od polovine 20. stoljeća do devedesetih, s naglaskom na loga nastala šezdesetih i sedamdesetih godina. Autorica ovih redaka mora priznati: začudno je osjećati sjetu stajući pred logotipovima, ali Ognjenu je to pošlo za rukom; dao im je vidljivost i novo ruho. Koja je tajna „yugo.loga”, otkrijte u nastavku.
Izjavio si da se projekt „yugo.logo” nadovezao na seriju tvojih fotografija u kojoj si bilježio tzv. brutalističku arhitekturu u postjugoslavenskim zemljama, a na čijim se fasadama i dalje nalaze znakovi uništenih poduzeća. Koje su te se brutalističke zgrade najviše dojmile? Meni prva pada na pamet ona čudesna pošta u Skopju.
Zgrada Beogradskog izdavačko-grafičkog zavoda, popularno nazvanog BIGZ, ostavila je veliki uticaj na moj rad iz više razloga. Naime, u njoj sam imao atelje u periodu od 2017. do 2020. godine i to je mesto u kojem je ceo „yugo.logo” projekat pokrenut. Pored nje, na mene su uticale i poznate kapije Beograda, „Rudo“ i „Genex“, zagrebačke Rakete, ali i celo brutalističko naselje Banjica u Beogradu, gde sam proveo većinu svog života.
Možeš li se sjetiti prvog loga koji te potakao da kreneš s istraživanjem?
Inicijalna kapisla za početak celog projekta bila je monografija grafičkog dizajnera i vizuelnog umetnika Miloša Ćirića „Grafička Idenfitikacija 1961-1981“. Upravo logo BIGZ-a, rešenje istog autora, prvi je digitalizovani simbol u arhivi.
U maju 2023. organizirao si prvu izložbu u Zagrebu – nakon njenog iznimnog uspjeha, priča se zavrtila pa u 2024. imaš pravu yugo turu – od Prijedora preko Herceg Novog, Rijeke i Sarajeva sve do Mostara. Ovo si ljeto izložbu otvorio u Prijedoru i Herceg Novom. Podijeli s nama utiske – s kim si surađivao, kako je reagirala publika?
Pored Prijedora i Herceg Novog, ove godine već su organizovane i izložbe u Puli i Bihaću u prvoj polovini godine. Nažalost, na izložbi u Prijedoru nisam prisustvovao lično, ona je realizovana u sklopu ŠA Festa, koji je spoj teatra, likovnosti, muzike. Posebnu zahvalnost dugujem Nikoli Rodiću, saradniku projekta iz Banja Luke, koji je bio zadužen za celu organizaciju. Izložba u Bihaću prikazana je u sklopu „Kreativne Republike“, a čovek koji stoji iza tog projekta je Nermin Kasupović. Kristina Nefat i Petra Pletikos i galerija Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika u Puli su takođe ugostile izložbu. Prva stalna „yugo.logo” postavka otvorena je u augustu u Igalu, a realizovana je zahvaljujući Stefanu Špiriću iz „8 marketing“ agencije, i Nikoli Mračević iz Instituta „Simo Milošević“ u Igalu, koji su inicirali da izložba postane stalna postavka u sklopu Titove Vile Galeb. Reakcija publike svakako je sjajna, a izložba je na svim lokacijama odlično prihvaćena, što je jedan od motiva da nastavim sa celim projektom.
„yugo.logo” od istraživačkog projekta nastalog 2019. godine postaje onlajn arhiv dostupan svima. Da li ti se ljudi, pet godina nakon početka samog istraživačkog rada, i dalje javljaju s logotipovima koje žele podijeliti, pričama iz svoga kraja koje su im važne? Na koji način i dalje popunjavaš arhiv?
Baš tako, vrlo mi je drago što i dalje dobijam nove informacije, stalno se javljaju novi ljudi koji tek sada otkrivaju projekat. Takođe, veliki doprinos ima i sve veća mreža saradnika projekta u regionu. Moram da spomenem veliki doprinos koji su arhivi, izložbi, kao i realizaciji knjige koja sakuplja dio loga dali Sanja Rotter i Antonio Karača iz Zagreba, Alisa Burzić iz Beograda i Irma Puškarević iz Wichitte (SAD).
Postoje li neka loga na kojima se ljudi najviše zaustavljaju na izložbama, na koja najčešće „padaju“ ili je fokus ipak lokalni/regionalni/nacionalni?
Mislim da su favoriti dosta subjektivni i raznoliki, svako ima neku priču koja ga vezuje za određene proizvode i kompanije. Rekao bih da su neki od all star favorita Cockta, YASSA, FAP i TAM.
Što je zajednička, provodna nit materijalima koje prikupljaš? Kako bi opisao ulogu loga u Jugoslaviji?
Trudim se da stavim fokus na modernistički dizajn, koji pokriva stvaralaštvo jedne cele etape. Akcenat je naravno na samim simbolima. Njihova funkcija i uloga u Jugoslaviji, kao i danas, je na prvom mestu grafička identifikacija. Baš to je i razlog zašto ovi simboli odolevaju vremenu jer ih svi i dalje vrlo dobro pamtimo i prepoznajemo.
Kako si se odlučio da sva loga budu u plavo-bijeloj, monokromatskoj varijanti? I koju tačno nijansu plave koristiš?
Odlučio sam se za monohromatsku paletu kako bi svi simboli bili predstavljeni u istom svetlu, akcenat je stavljen na samu formu rešenja. S druge strane, želeo sam da projekat ima svoj lični identitet, i bude prepoznatljiv. Plavo-bela kombinacija je inspirisana radničkim uniformama, starim dresovima i Jadranskim morem. A samu nijansu bih nazvao yugo.logo plava :).
I za kraj, drage čitateljice i čitatelji, pozivamo vas da prošećete onlajn arhivom (yugologo.org), izaberete loga koja vas najviše diraju, inspiriraju i fasciniraju te naučite više o njima. Kako volim slagati top liste, evo i male preporuke: nikako nemojte propustiti logo Mediteranskih igara iz 1979. godine Borisa Ljubičića, olimpijske krugove kojibježe u more, ni galeba na simbolu tvornice Jugoplastika, čije će ime nositi i jedan veliki košarkaški klub. Zanimljivo, još se ne zna tko je galeba nacrtao. Ali, uza sav rispekt beskrajno talentiranim ondašnjim grafičkim radnicima, zar je i bitno – to su simboli svih nas. Zato i žive vječno.
Delegatkinja: Vedrana Bibić