Bilo je ljeto 2021. godine. Za mejnstrim medije nastupila je standardna sezona kiselih krastavaca, a na istoku Hrvatske i Makedonije tekstilne radnice ušle su u još jednu žilavu borbu.
Od tvornice do Muzeja prekinutih veza: slučaj Orljave
U Požegi je stečaj proglasila Orljava, posljednja tekstilna tvornica koju je Hrvatska imala u državnom vlasništvu. Na cesti su bez otpremnina završile 172 radnice, od kojih su mnoge u Orljavi provele čitav radni vijek. U makedonskoj „tekstilnoj meki”, gradu Štipu, bankrot je proglasilo poduzeće Alkon Tex. Dvadeset i tri radnice dobile su otkaze uz zahtjev uprave da prijeđu u Long Fashion, novu firmu istog direktora.
Požešku kotlinu okružuje gorje Psunja i Papuka, Štip obgrljuje planina Plačkovica. Geografske obrise zgodno je spomenuti jer su pred radnicama Orljave i Alkon Texa u nadolazećim mjesecima doslovno i metaforički stajale planine koje je trebalo pregaziti. One iz Orljave, organizirane u Novom sindikatu, počele su svakog mjeseca prosvjedovati pred tvorničkim dućanom u Požegi, tražeći od države otpremnine koje su im pripadale prema kolektivnom ugovoru. Više su puta marširale i do Zagreba. „Vidimo političare u našim košuljama, ali nije ih briga za nas”, izgovarale su pred zgradom Vlade.
Muzeju prekinutih veza u Zagrebu predale su šivaću mašinu, ljubičastu radničku uniformu, košulju koju su sašile 90-ih i reklamu s Orljavinog dućana, kao simbol prekinute veze između njih i tvornice.
Krajem 2021. Novi sindikat počeo je međunarodno zagovarati isplatu otpremnina u suradnji s mrežom Clean Clothes Campaign (CCC), koja se bori za prava tekstilnih radnica i radnika diljem svijeta. Aktivistkinje CCC-a iz Njemačke pokrenule su akcije usmjerene prema njemačkom brendu Olymp, za koji su radnice Orljave više od pet desetljeća šivale košulje. Olymp je na početku pandemije otkazao narudžbe od Orljave i tako zadao posljednji udarac posrnuloj tvornici. Ugovorom o ekskluzivnosti isti je brend ranijih godina tvornici branio sklapanje ugovore s drugim kupcima, dok je robu plaćao toliko malo da je Orljava jedva uspijevala isplaćivati minimalac radnicama. Uz isplate otpremnina od države, Novi sindikat je preko CCC-a od Olympa tražio simboličnu naknadu od tisuću eura po radnici. Nakon dvije godine prosvjedovanja, radnice su lani izborile otpremnine od države, ali im još preostaje naganjati naknade od Olympa. Prije pola godine s aktivistkinjama CCC-a prosvjedovale su ispred Olympovog dućana u Berlinu, gdje su ih dočekala zaključana vrata. Zahtjev za odštetu sindikat je uručio berlinskom uredu Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), a rješenje OECD-a još uvijek se čeka.
Od Makedonke do mobinga stranih gazda: slučaj Alkon Texa
U Štipu su radnice Alkon Texa prosvjedovale kroz ljeto 2021., a udruženje Glasen Tekstilec tražilo je isplatu zaostalih plaća i protivilo se zahtjevu uprave za prelazak u drugu firmu istog vlasnika. Podigle su i sudsku tužbu protiv Alkon Texa zbog lažnog bankrota tvornice, koju su na kraju dobile. I u njihovu kampanju uključio se Clean Clothes Campaign, apelirajući prema više stranih brendova za koje se proizvodila odjeća u Alkon Texu.
Naime, slično kao i u Hrvatskoj i drugim zemljama Jugoistočne Europe, u Makedoniji su poslodavci u tekstilnoj industriji uglavnom stranci, strani brendovi. Na istoku Makedonije najzastupljenija je tekstilna industrija, a u Štipu posluje preko 60 poduzeća za proizvodnju odjeće, kojima su najučestaliji gazde brendovi iz Njemačke, Italije, Austrije i Belgije. Nekad je ondje dominirala Makedonka, jedno od najvećih jugoslavenskih tekstilnih poduzeća. Danas je većina firmi organizirana kao mala ili srednja poduzeća i bave se lohn poslovima. To znači da se u njima za strane kompanije obavljaju doradni poslovi, pretvaranje sirovina ili poluproizvoda u proizvode više ili završne faze prerade.
Kao i drugdje u potplaćenoj tekstilnoj industriji, dominantna radna snaga su žene, radnice. Iz Glasen Tekstilca uporno su ponavljali da su mobing i rodna diskriminacija „standardni paket” rada u tom sektoru, kao što su i radnice Orljave hrvatskim medijima kazivale: „Mi smo tekstilke, nas smatraju tulavima!”.
Clean Clothes Campaign: primjer međunarodnog umrežavanja
O borbama radnica Orljave i Alkon Texa imale smo prilike slušati početkom lipnja na seminaru Novog sindikata u Trogiru, na kojem su govorile Ana Vragolović iz Novog sindikata i Emma Vogt iz CCC-a. Iako je u fokusu CCC-a političko zagovaranje, umrežavanje i organiziranje u zemljama u kojima je tekstilna proizvodnja najintenzivnija, a to su uglavnom azijske zemlje, i Vragolović i Vogt istaknule su da Europa itekako ima svojih tekstilnih problema. Proizvodnja se dominantno odvija na jugu i istoku kontinenta, a europski brendovi često se prezentiraju kao održivi i kvalitetni. Vogt je kazala kako se na odjeći sve češće može vidjeti etiketa „Made in Europe”, bez specifikacije o kojoj se zemlji radi, računajući da „europsko” automatski signalizira bolju kvalitetu i pravednije uvjete rada. Gdje se točno šije i kako, najčešće ne znamo.
Balkanske radnice zajedno
Bugarska i Rumunjska tako postaju tekstilni El Dorado u kojima se prekovremeno šije za minimalce, u Srbiju se na velika vrata vraća industrija obuće, a uvidima sindikalistkinja i aktivistkinja CCC-a taj povratak uključuje zabranu odlaska na wc za vrijeme radnog vremena i/ili sindikalnog udruživanja. U Albaniji su slabljenje domaće valute na svojim leđima ove godine osjetile tisuće tekstilnih radnica, koje su dobile otkaze jer država za suštinski autsorsani proizvodni sektor ne osigurava potpore.
Kao i u Orljavi te Alkon Texu, tekstilne radnice diljem Balkana mogu se osloniti samo na sebe i jedne na druge. Od njih smo naučile i još uvijek učimo da nam je nužna solidarnost, ali i da solidarnost treba organizirati.
Delegatkinja: Ivana Perić