“Uvek na prvoj liniji” bio je naziv ovogodišnjeg beogradskog noćnog marša, jednog od brojnih osmomartovskih protesta u gradovima “naše bivše”. Slogan podcrtava kontinuitet feminističke radničke borbe – od 8. 3. 1857., kada su tekstilne radnice organizirale štrajk u New Yorku, radi kojeg danas i slavimo Dan žena, sve do korona-krize, koja je podcrtala koliko su esencijalne radnice važne za naše zdravlje i živote i koliko sistem počiva na potplaćenom i neplaćenom njegovateljskom ženskom radu.
Noćni marševi u regiji nastali su po uzoru na borbene marševe Turkinja, koje su ih organizirale kao simbol pobjede nad noći – jer noć je vrijeme nasilja, vrijeme kad se žene boje koračati ulicama vlastitih gradova, vrijeme kad se mnoge žene boje ući u svoje takozvane sigurne domove jer ne znaju u kakvom će stanju zateći partnera.
“Ako se bojiš mraka, zapalit ćemo grad”, jedan je od brojnih transparenata koji su vijorili ulicama naših republika i gradova, vašoj autorici više romantičan, nego poziv na nasilje. A noć simbolizira i želju za omasovljenjem pokreta – ranijih godina mnoge su se akcije odvijale isključivo u kontekstu civilnoudrugaških krugova, tijekom radnog vremena, kada većina ljudi naprosto ne može sudjelovati u protestu.
Dosad najveći zagrebački noćni marš održan je pod parolom “Feminizam i gotovo”. Preko deset hiljada ljudi na ulicama je tražilo besplatan i dostupan pobačaj te prekid vatre u Gazi. Ne smijemo okretati glavu od nasilja, ne smijemo okretati glavu od novog pokušaja podjele radništva na strane i domaće, upozorile su feministkinje. Osim u Zagrebu, noćni marševi u Hrvatskoj su održani u Splitu, Šibeniku, Rijeci i Osijeku.
Različiti osmomartovski protesti organizirani su i u Sarajevu, Tuzli, Ljubljani, Skopju te Podgorici. Žene Podgorice naglasile su da zakoni sami po sebi nisu dovoljni – potrebna je njihova sustavna provedba. Žene Tuzle su sloganom “Da li sam ja sljedeća?” poslale poruku protiv femicida, a u Sarajevu je ispred Historijskog muzeja osvanuo plakat “Sloboda svim ženama svijeta”. Na prvu logičan slogan, danas nedostižan.
Žene u postjugoslavenskim zemljama dijele probleme, kao i borbu. Sistemsko, ekonomsko, rodno uvjetovano nasilje, radna prava, reproduktivna pravda, besplatni kućanski rad, sve su to teme kojima se feministkinje bave desetljećima, uvezujući svoje pokrete s progresivnim sindikatima, LGBTIQ zajednicom i migrantskim kolektivima. Kada pričamo o feminističkim postjugoslavenskim vezama, ne smijemo izgubiti iz vida specifične kontekste – nije isto biti žena u centru Ljubljane i, primjerice, predgrađu Prištine. Ipak, unatoč različitim životima žena, borba jest zajednička pa se nadamo da će želja za koordiniranim radom prevladati financijska i vremenska ograničena feministkinja. Jer borit ćemo se kao žensko, do kraja.
delegatkinja: Vedrana Bibić