Kada je Emanuel Makron 8. marta protekle godine izjavio da će se zalagati za to da se pravo na abortus unese u Ustav i zaštiti najvišim pravnim aktom Francuske Republike, regionalni mediji, pozivajući se na pisanje The Times, istakli su da bi ”Francuska bila prva zemlja na svetu koja bi na taj način zagarantovala to pravo kao neotuđivo”. Amandman koji bi u Ustav ”unio slobodu žena da traže abortus” koncipiran je kao ”signal solidarnosti ženama širom sveta” koji se dakle, u širem smislu i na posredan način, ne tiče samo Francuskinja, već želi da Francusku pozicionira kao svjetionik seksualne i reproduktivne slobode i predvodnicu progresivnih društveno-političkih trendova u svijetu. Ujedno, ova je inicijativa francuskog predsjednika predstavljala jedan od najhrabrijih odgovora na nesumnjivi ‘backlash’ koji je na globalnom nivou proizvela odluka američkog Vrhovnog suda da poništi istorijsku odluku Roe vs. Wade iz 1973. i ostavi na federalnom nivou kobno nezaštićenim pravo žena na abortus u SAD.[1]
Zbilja je hvale vrijedna Makronova inicijativa da preko ustavne zaštite tjelesne autonomije žena učini Francusku prvom zemljom koja je smogla snage za ovako nedvosmisleno artikulisanu političku poruku upućenu globalnoj javnosti. Međutim, The Times i mediji koji se na njega pozivaju nijesu u pravu. Jedan je takav svjetionik već postojao, snažno signalizirao i daleko bacao svjetlost koja, kao od kakve daleke mrtve zvijezde, još odjekuje u udaljenom svijetu koji ju je, izgleda, zaboravio. Sloboda rađanja bila je zaštićena čuvenim članom 191. Ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine, gdje je stajalo:
”Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece.
Ovo pravo se može ograničiti samo radi zaštite zdravlja”.
Time je abortus prije tačno pola vijeka bio garantovan i zaštićen najvišim pravnim aktom najmoćnije države južnoslovenskih naroda. Francuska će, na primjer, dekriminalizovati abortus tek godinu dana kasnije, 1975. godine, između ostalog, zahvaljujući pravnoj i aktivističkoj borbi advokatice Gisèle Halimi, osnivačice feminističke grupe Choisir (Izabrati) koja je branila potpisnice Manifesta 343 – peticije koju su 1971. potpisale 343 žene koje su javno izjavile da su imale abortus koji je tada u Francuskoj bio ilegalan, što je predstavljalo izvanredan čin građanske hrabrosti ovih žena. Tekst peticije napisala je Simone de Bovoair, čije se ime našlo i na listi potpisnica. Upravo na prošlogodišnjoj osmomartovskoj ceremoniji (koja nije bila lišena političkih spekulacija i kontraverzi) održanoj u čast Halimi, Makron je najavio korak dalje u zaštiti seksualnih i reproduktivnih sloboda, korak koji je, kako vidimo, SFR Jugoslavija napravila pedeset godina ranije. Ipak, dok Francuska pamti i slavi heroine i heroje sloboda koje i danas baštini i unapređuje, ono što je nadživjelo Jugoslaviju strateški projektuje žalosnu amneziju i maligni revizionizam na izgleda najavangardniji i najprogresivniji istorijski period ovih prostora i naroda koji ih pod različitim imenima nastanjuju.
Prvu zakonsku regulaciju abortusa donosi Krivični zakonik Kraljevine Jugoslavije 1929. godine, kojim je abortus bio načelno zabranjen, uz izuzetke u posebnim okolnostima – u slučaju nužde i uz saglasnost medicinske komisije. Inicijativa za dekriminalizaciju abortusa koja je potekla sa kongresa ljekara Jugoslavije 1935, prvenstveno zbog protivljenja Srpske pravoslavne crkve (SPC) nije prošla. Nakon što su žene poslije Drugog svjetskog rata ostvarile politički i društveni subjektivitet, prepoznat i zaštićen Ustavom Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1946. godine, doći će do postepene liberalizacije. Pozivajući se na pojedine autore, Latinka Perović razlikuje tri različita perioda u okvirima, kako ona naziva – partijske države, kojima se namjerni prekid trudnoće tretirao na različite načine:
Period do 1952. godine označava se kao period zakonske intolerancije, od 1952. do 1959. kao period tolerancije i od 1960. godine, kao period liberalizacije pobačaja.
Drugim riječima, prema odredbama Krivičnog zakona iz 1951. godine, namjerni pobačaj predstavljao je krivično djelo, osim u slučaju kada trudnoća ugrožava život žene. Tek je Uredbom o postupku za vršenje dozvoljenog pobačaja, donijetom 1952. godine, omogućen pobačaj ”iz medicinskih, a pod određenim uslovima i iz zdravstveno-socijalnih razloga”. Narednom Uredbom o uslovima i postupku za dopuštanje pobačaja iz 1960. dodata je važna odredba koja prepoznaje i precizira socijalne indikacije za dozvoljeni pobačaj, omogućivši abortus pod okolnostima “kada se može osnovano očekivati da bi bremenita žena zbog rođenja deteta došla u teške lične, porodične ili materijalne prilike”. Konačno, pomenuti član 191. Ustava SFRJ donosi ustavnu zaštitu prava na abortus, koju će detaljnije regulisati republički zakoni 1978. godine.
Međutim, u državnim okvirima u kojima je Crna Gora provela period od 1991. do 2006, abortus je izgubio ustavnu zaštitu. Abortus nije bio zaštićen ni Ustavom Savezne republike Jugoslavije, niti Ustavnom poveljom državne zajednice Srbija i Crna Gora koja je ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava i sloboda definisala posebnom Poveljom o ljudskim i manjinskim pravima i slobodama, gdje takođe nije bilo uključeno i zaštićeno pravo na abortus. Danas je abortus na zahtjev u Crnoj Gori legalan i dostupan, ali ova zaštita postoji na nivou posebnog zakona, a ne Ustava. U drugoj članici nekadašnje federacije odnosno konfederacije, vraćena je ustavna zaštita slobode odlučivanja o rađanju članom 63. Ustava Srbije, gdje stoji da ”Svako ima pravo da slobodno odluči o rađanju dece.”
Iako je generaciji naših majki moglo djelovati da je Ustavom iz 1974. i republičkim zakonima iz 1978. bitka za tjelesnu autonomiju jugoslovenskih žena jednom i zauvijek dobijena, naredne će decenije pokazati da ne mora biti tako i da nijedno pravo niti sloboda nikada nijesu jednom zauvijek osvojeni niti garantovani. To nam uostalom pokazuju globalno uvezane retrogradne tendencije pokrenute i prije neslavnog obaranja Roe vs. Wade, ili neuspjeha američkih demokrata da na federalnom nivou zakonski zaštite pravo na abortus. Konzervativna, populistička desnica globalno jača, sve češće se ujedinjujući u borbi protiv tzv. ”rodne ideologije”, a zapravo u borbi protiv ravnopravnosti i punog ostvarenja seksualnih i reproduktivnih sloboda, pod agendom ”odbrane tradicionalnih vrijednosti” i uz poslovičnu podršku vjerskih zajednica, u Hrvatskoj recimo katoličke crkve, a u Srbiji, Crnoj Gori i djelimično Bosni i Hercegovini pod uticajem SPC. Na taj način različiti akteri konzervativne desnice podrivaju i ugrožavaju osvojeni stupanj prava i sloboda vezanih za rod i seksualnost. Oni strateški, a nerijetko i performativno (sjetimo se ‘klečavaca’ u Hrvatskoj, ili ‘litija’ u Crnoj Gori), osvajaju javni prostor, ispunjavajući ga religioznim temama, porukama i ikonografijom, često vezanim za pitanje nacije i borbe za očuvanje nacionalnog jedinstva, integriteta ali i njene zlokobne čistoće. U sinergiji sa tradicionalnim partijama desnice, kao i onim novoformiranim, uz podršku formalnih NVO ili neformalnih grupa građana, kreiraju klimu u kojoj je postalo moguće dovesti u pitanje neke od temeljnih vrijednosti demokratskog društva, poput slobode odlučivanja o vlastitom tijelu i njene neotuđivosti.
Uočljiv je i jedan novi trend. Pored tradicionalne i oprobane arhaične retorike optužbi, prijetnji i kletvi koju je, sjetimo se, koristio pokojni mitropolit Amfilohije, ali i patrijah Irinej ili ranije Pavle, kada bi komentarisali pitanje abortusa ili prava LGBT+ osoba, posljednjih se godina javlja i nov tip javnog diskursa sveštenih lica baziran na aproprijaciji terminologije ljudskih prava, odašiljući praktično iste poruke u razgradivoj kapsuli političke korektnosti. Dok je npr. patrijarh Pavle abortus nazivao “grijehom ubistva djeteta, motivisanog sebičnošću nedostojnih roditelja”, Amfilohije je optuživao Srpkinje da “u svojim utrobama za godinu pobiju više djece nego što su pobili Musonili i Hitler i Broz i oni na Kosovu”, a Irinej ženama imputirao ”dužnost matera da rađaju kako bi smo kao narod opstali u istoriji”, dotle recimo sveštenik SPC Gojko Perović u emisiji na temu abortusa emitovanoj na javnom servisu 2022, (uoči obaranja presude Roe vs. Wade) ističe da on podržava prava žena, dok nešto kasnije otvoreno tvrdi da ”nije sve u ženskom organizmu njeno, pogotovu ne u drugom stanju.” U pitanju je, nastavlja on, ”drugi život, a ne dio tijela gospođe žene, koju izuzetno cijenim i poštujem”. Koliko god dakle retorika bila upristojena i umivena, fundamentalni stav je isti – ma koliko je ”cijenio i poštovao”, i dalje joj ne priznaje tjelesnu autonomiju.
”Pravo na abortus je svakako neobičan način da se kaže da žene nisu sredstva, da nisu alatke za reprodukciju. Imati pravo na prekid trudnoće znači imati kontrolu nad sposobnošću sopstvenog tela” – naglašava Adriana Zaharijević u autorskom tekstu na Peščaniku. Odbrana prava na abortus predstavlja tako odbranu tjelesne autonomije žene i temeljni preduslov njezine slobode, budući da kontrola ženskog tijela, seksualnosti i reproduktivne sposobnosti predstavlja osnovnu polugu patrijarhata. Žene nijesu i neće biti slobodne sve dok ne mogu da odlučuju o vlastitom tijelu, sve dok bilo ko sebi daje za pravo da tvrdi da ”nije sve u ženskom organizmu njeno”. Odbrana prava na abortus, ponovimo to još jednom, ne predstavlja promociju abortusa kao izbora ili kontracepcijskog sredstva. To što se nadam da nikada neću koristiti pravo na nužnu samoodbranu, ne znači da neću braniti pravo na nju. Ista je stvar i sa pravom na abortus. Jugoslavija je bila jedna od prve tri države na svijetu koje su ustavno zaštitile ovo pravo. To što je prestala da postoji ne oslobađa nas od odgovornosti da prepoznamo, razumijemo i pamtimo kako svjetlo, koje je bacao ovaj razrušeni svjetionik, tako i sjene koje su ga pratile.
Tekst je izrađen uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
Sadržaj teksta je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
Paula Petričević
Profesorka filozofije, feministička i mirovna aktivistkinja
[1] Na zajedničkoj sjednici oba doma, parlament Francuske je 4. marta 2024. godine podržao promjenu Ustava kojom je abortus proglašen ustavnim pravom.