Dan kada je Jajce izabralo federaciju
Najvažniji referat zasjedanja bio je onaj Titov, koji je zaključio da je “danas potrebno da AVNOJ postane zaista najviše zakonodavno tijelo naroda Jugoslavije. Danas je već došlo vrijeme da se stvori jedan izvršni organ u formi jedne privremene vlade, koji će biti sposoban da rukovodi svim poslovima koje mora da vrši jedna prava narodna vlada”, što je prihvaćeno – AVNOJ je postao vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo naroda Jugoslavije.
“Kroz 23 godine ideja monarhije se potpuno kompromitirala kod naroda. Ona nije nosilac demokratskih načela, već diktature najreakcionarnije klike. Monarhija nije bila spona za bratstvo naroda Jugoslavije i temelj za stvaranje jedne snažne državne zajednice”, dodao je Tito. Odlučeno je da se nova Jugoslavija konstituira kao federativna republika sastavljena od šest jedinica. AVNOJ je kao privremenu vladu izabrao NKOJ, izbjegličkoj vladi u Londonu je oduzeto pravo da predstavlja zemlju i kralju je zabranjeno da se vrati, a o sudbini monarhije trebalo je odlučiti na izborima ili na referendumu nakon rata. Dakle, monarhija nije ukinuta, samo je suspendirana, što je izazvalo bijesnu reakciju predsjednika izbjegličke vlade Božidara Purića – osudio je AVNOJ za “akte terorizma”.
Na tragu prijedloga, prije zasjedanja su u Nacionalni Komitet Oslobođenja Jugoslavije ušli političari međuratnih građanskih stranaka: Božidar Magovac i Frane Frol iz HSS-a, Rade Pribićević iz SDS-a, Sulejman Filipović iz JMO-a, Edvard Kocbek kao predstavnik kršćanskih socijalista iz Slovenije te Josip Smodlaka kao “nezavisni političar”, kojemu je povjeren portfelj vanjskih poslova. Prema britanskim izvješćima, nabrojeni političari nisu u vladu sa sobom ponijeli ništa osim osobnog ugleda.
Premda su granice socijalističke Jugoslavije kasnije nazivane “avnojevskima”, na Drugom zasjedanju one nisu definirane, nego se to dogodilo tek 1945. i 1946. godine, kada su ih definirale posebne komisije pod formalnim nadzorom AVNOJ-a. Nadalje, nije uređen status Vojvodine, Kosova ni Sandžaka – to će pričekati kraj rata – no donesena je “Odluka o priključenju Slovenskog Primorja, Beneške Slovenije, Istre i hrvatskih jadranskih otoka Jugoslaviji”, što je zasjedanju dalo imperijalni karakter. Zemaljska vijeća su nakon Drugog zasjedanja potvrdila njegove odluke. Iako problem Kosova nije posebno spominjan u Jajcu, svim (nespomenutim) nacionalnim manjina su zajamčena sva nacionalna prava, što je kosovske Albance nagnalo da donesu rezoluciju o poželjnom priključenju Albaniji, ali to nije prošlo sud Centralnog komiteta KPJ.
Ratni uvjeti onemogućili su stvaranje federacije udruživanjem suverenih država u saveznu državu pa je jugoslavenska federacija stvorena obrnutim procesom, “odozgo”.
S obzirom na teško stanje u Makedoniji, odnosno na neprekidne borbe s okupatorom, njihovo je zemaljsko vijeće (Sobranje) odluke AVNOJ-a potvrdilo tek u kolovozu 1944. godine. U Srbiji, koja je krajem 1943. uglavnom bila rojalističke orijentacije pa do zasjedanja u Jajcu nije formirala svoje zemaljsko vijeće, razvijala se teza da je po hrvatskom i slovenskom receptu organizirana zavjera. Naime, Hrvati i Slovenci doista jesu dominirali – Tito je izabran za predsjednika vlade, međuratni političar Ivan Ribar, kojem su neposredno prije zasjedanja u partizanima poginula oba sina, izabran je za predsjednika AVNOJ-a, dok su Slovenci Kardelj i Boris Kidrič igrali ključnu ulogu.
Mihailovićeva reakcija na Drugo zasjedanje AVNOJ-a bio je Svetosavski kongres u siječnju 1944. godine. Sudjelovali su delegati bivših stranaka kao što su Radikalna stranka, Samostalna demokratska stranka, Socijal-demokratska stranka i Savez zemljoradnika, ali i neki unitaristički nastrojeni Hrvati. Predlagali su trijalističku monarhiju koja bi unutar jedne federalne jedinice okupljala čitav srpski narod, no to je bio jalov pokušaj. Sve što su četnici mogli nakon toga je do ljeta 1944. godine u suradnji s Nijemcima, Bugarima i ostalim kvislinzima partizanima braniti ulaz u Srbiju.
Neposredno nakon što je AVNOJ donio svoje odluke, britanski premijer Winston Churchill ih je odbacio i zatražio njihovu reviziju, što je NOP-u stvorilo velike probleme. Britanci su zahtijevali pregovore između dviju supostojećih jugoslavenskih vlada, nastojeći sačuvati što je moguće više utjecaja na poslijeratni Balkan. Unatoč petomjesečnom dopisivanju između Churchilla i Tita, stvar se nije pomaknula s mrtve točke, sve dok u svibnju 1944. nije pala Purićeva vlada. Kada su se konačno stvorili uvjeti za početak pregovora, Nijemci su izveli očajnički desant na Drvar, bosanskohercegovački gradić gdje je u tom trenutku boravio uvijek mobilni Vrhovni štab. Tito i drugovi jedva su se spasili te su sovjetskim avionom prebačeni u Bari, da bi se zatim utaborili na otoku Visu. Kralj je potom za predsjednika vlade izabrao nekadašnjeg bana Banovine Hrvatske Ivana Šubašića, koji je predložio da se sastavi zajednička vlada, što je ostvareno Viškim sporazumom 16. lipnja i Beogradskim sporazumom 1. studenog 1944. godine između Tita i Šubašića. Kralj je također putem BBC-a objavio svojim podanicima da podrže Tita i da će svi koji to ne učine biti smatrani izdajnicima.
Gotovo je nemoguće zamisliti kako bi izgledala geopolitička slika Balkana da se AVNOJ nije dogodio. Monarhiju je otjerao u ropotarnicu povijesti i donio je Jugoslavenima republiku. Konačno, “avnojevske” granice stoje i danas, 80 godina nakon što je održano njegovo zasjedanje u Jajcu, ali se toga rijetko tko sjeti.
Tekst je pripremljen u okviru projekta “Prošlost za budućnost – Kontra mraku, kontra sili” povodom obilježavanja 80 godina od bitaka na Neretvi i Sutjesci, te II zasijedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije.
Projekat je podržan Core grantom regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD) BiH, Center for Research and Policy Making (CRPM) Sjeverna Makedonija i Institute for Democracy and Mediation (IDM) Albanija, a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
Matej Ivušić, istoričar