“Toga sunčanog avgustovskog jutra, kada smo ispod kula i kapija jajačkog starog grada upali u čaršiju, kada su pod kopitima naših konja vrcale varnice, ja sam se, iskreno govoreći, osjećao gordo – uobraženo, kao da sam konjanik u panatenejskoj povorci ili, u najmanju ruku, kauboj iz Arizone. A stari muslimanski svijet nas je posmatrao iz kafanica, istočnjački ravnodušno, kao da nam poručuje: svakojake sile i ordije su ovuda projahale, a mi vjekovima sjedimo na svom mjestu”, prisjetio se u svojim memoarima “Korijen, stablo, pavetina“ liječnik i vojnik Gojko Nikoliš ulaska u Jajce, dotad najvećeg grada pod potpunom kontrolom partizana.
Upravo se u Jajcu prije točno 80 godina, 29. i 30. studenoga 1943. godine, održalo slavno drugo od ukupno tri zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). Datum će se kasnije u socijalističkoj Jugoslaviji slaviti kao Dan republike, prvo jednodnevno, zatim dvodnevno. U popularnoj kulturi praznik će ostati zabilježen kao idealno vrijeme za svinjokolju.
AVNOJ je osnovan godinu ranije na području tzv. “Bihaćke republike”, koja se protezala na gotovo 50 tisuća kvadratnih kilometara, preko granica buduće Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Cjelovit oslobođeni teritorij bio je veći od, primjerice, današnje Švicarske. Partizani su imali jasne ciljeve: stvoriti pandan izbjegličkoj kraljevskoj vladi u Londonu, spriječiti povratak starog režima te pod istom kapom okupiti sve antifašističke i domoljubne snage u borbi protiv okupacije. Naime, osim članova Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), na prvom zasjedanju AVNOJ-a našlo se i političara iz međuratnih stranaka, kao što su Demokratska stranka, Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO), Savez zemljoradnika i Hrvatska seljačka stranka (HSS). Vlada je de facto osnovana, ali Kominterna je spriječila formaliziranje nauma jugoslavenskih komunista. Moskva je smatrala da se ne treba zamjerati saveznicama, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, koje su u jesen 1942. godine podržavale kraljevsku vladu čiji je ministar bio četnički vođa Dragoljub Mihailović, ponajprije zahvaljujući ugledu koji je stekla u puču s 26. na 27. ožujka 1941. protiv kneza Pavla Karađorđevića i njegove politike pakta s Adolfom Hitlerom.
Jugoslavenska i sovjetska strana su se nakon konzultacija usuglasile – AVNOJ nije proglašen vladom, već je postao “opštenacionalno i opštepartijsko političko predstavništvo narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji, koje se oslanja na narodnooslobodilačke odbore i masovne antifašističke organizacije, partijske i vanpartijske”. Njegovim osnutkom došlo je do razgraničenja između vojnih i političkih poslova narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), što je značilo da Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske (NOV), sastavljen od vodećih komunista, postaje primarno vojno tijelo.
AVNOJ se početkom 1943. godine, uslijed teške situacije, namjerio na Mihailovića i kraljevsku vladu. Savezničkim vladama pokušalo se ukazati na paradoks diplomatske podrške kolaboracionistu kojemu je glavni cilj uništenje NOP-a. To je dovelo do višemjesečnog natezanja, do skorog sloma partizana na Neretvi i Sutjesci te konačno završilo koncem studenoga 1943. godine na Teheranskoj konferenciji, gdje su se sastali saveznički čelnici i donijeli odluku da se pomogne partizanima.
Kako se kalio Dan republike
Bitna prekretnica za partizane dogodila se početkom rujna iste godine, nedugo nakon što su oslobodili Jajce. Kapitulacija Italije, za što je vođa partizana Josip Broz Tito saznao preko radija, izazvala je buru oduševljenja u gradu – pucalo se iz svih oružja. I mnogo važnije, NOP je postao općenarodni fenomen diljem Jugoslavije, a razoružanje talijanske vojske omogućilo je naoružanje i opremu za gotovo 90 tisuća novih boraca. Oslobođeni teritorij se u jesen 1943. godine prostirao na oko 130 tisuća kvadratnih kilometara, na njemu je živjelo preko pet milijuna ljudi, a vodila ga je narodna vlast na čelu s AVNOJ-em i zemaljskim antifašističkim vijećima po čitavoj Jugoslaviji, osim u Srbiji i Makedoniji, gdje su Nijemci čvrsto držali uzde u svojim rukama.
Dolazak britanske vojne misije u Jajce, pod vodstvom Fitzroyja Macleana, bio je značajan jer je de facto značio priznanje Saveznika. Britance je zanimalo ima li povratak kralja Petra II. Karađorđevića smisla, na što je Tito odgovorio da se može vratiti isključivo kao vojnik, ne kao monarh. Tito je također dao do znanja Macleanu da će Jugoslavija zadržati svoju neovisnost, to jest da neće postati dio Sovjetskog Saveza. Presudno je pak bilo to što su partizani uz sebe vezali više neprijateljskih divizija nego britanske i američke armije u Italiji. U skladu s tim, Maclean, bliski Churchillov suradnik, se zadržao tek dva tjedna, a po povratku u Kairo, odakle je svoja zapažanja poslao za London, predložio je da se ukine pomoć Mihailoviću i poveća pomoć Titu.
Uslijed kapitulacije Italije i uspostave službenih odnosa s Velikom Britanijom, javila se potreba za novim zasjedanjem AVNOJ-a. Komunisti Edvard Kardelj i Sreten Žujović za predsjednika tijela predložili su Tita, čime su željeli istaknuti kako Tito nije samo ratnik, nego i “vođa naroda”.
Predloženo je i da se u AVNOJ uključe utjecajni članovi HSS-a, kao i političari iz Srbije i Slovenije, a u svrhu stvaranja širokog fronta za potrebe u zemlji i inozemstvu. Tito je, pak, predložio da se odmah uspostavi privremena vlada imena Nacionalni Komitet Oslobođenja Jugoslavije (NKOJ). Prije zasjedanja, valjalo je pripremiti teren za konstituiranje buduće federacije, odnosno osigurati da postoji federalna struktura zastupljena preko zemaljskih vijeća kao vrhovnih predstavničkih tijela. Najprije je osnovano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH); osim komunista, činili su ga članovi HSS-a i Samostalne demokratske stranke (SDS). Zatim je u Sloveniji održan Kočevski zbor, koji je preuzeo zakonodavnu i izvršnu vlast, opredijelio se za federativno uređenje Jugoslavije, priznao AVNOJ kao predstavničko tijelo i oduzeo pravo izbjegličkoj vladi da govori u ime slovenskog naroda.
Komunistička partija Jugoslavije bila je svjesna ključne uloge Srbije za razvoj NOP-a u rješavanju pitanja izbjegličke vlade i kralja, ali do formiranja vijeća nije došlo pa su na Drugom zasjedanju Srbiju predstavljali borci iz srpskih jedinica NOV. Dva tjedna uoči zasjedanja, u Kolašinu je osnovano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke, a tjedan dana ranije istovjetno je vijeće osnovano i u Sandžaku. Nejasno je bilo što će biti s Bosnom i Hercegovinom, ali je Tito prihvatio sugestiju Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH da dobije status federalne jedinice, što je dovelo do osnutka Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), u kojem su Muslimani činili 40 od 172 člana. U Makedoniji se, iako je postojala namjera, zbog teških borbi protiv okupatora vijeće nije formiralo niti su delegati iz Makedonije stigli u Jajce, što i nije bilo neobično budući da su 29. studenoga prisutna bila 142 od ukupno 268 izabranih delegata. Unatoč problemima, Drugo zasjedanje AVNOJ-a moglo je početi.
Tekst je pripremljen u okviru projekta “Prošlost za budućnost – Kontra mraku, kontra sili” povodom obilježavanja 80 godina od bitaka na Neretvi i Sutjesci, te II zasijedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije.
Projekat je podržan Core grantom regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD) BiH, Center for Research and Policy Making (CRPM) Sjeverna Makedonija i Institute for Democracy and Mediation (IDM) Albanija, a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.
Matej Ivušić, istoričar