Skupština Crne Gore, u prvoj godini saziva, nije uspjela da postane ključni politički forum za uspostavljanje dijaloga vlasti i opozicije i rješavanje sada već opasne društvene krize, već je krenula pogrešnim putem kojim je išao i prethodni saziv.
Iako je napravljen značajan korak naprijed u povećanju transparentnosti rada Skupštine, iako je djelimičan napredak ostvaren i u jačanju njene kontrolne uloge, poslanice i poslanici nijesu imali dovoljno autoriteta za pokretanje stvarnog dijaloga o komplikovanim problemima čije rješavanje zahtijeva kvalifikovanu većinu, pa je Skupština u prvih godinu rada u ovim oblastima imala samo epizodnu ulogu.
Nakon godinu rada ovog saziva jasno je da nema političke volje za izbornu reformu. Partijama su u protekloj godini bili mnogo važniji bojkoti, političke igre i nadgornjavanja od interesa zajednice i društva. Ovim je izgubljeno dragocjeno vrijeme, pa preostaje da se izborno zakonodavstvo, ako ikad, mijenja u izbornim godinama. Zato u ispunjavanju ovog važnog političkog kriterijuma za članstvo u EU nijesmo napravili nikakav napredak.
Po istom modelu, poslanice i poslanici su se ponašali kada je u pitanju izbora članova Sudskog savjeta, pa se, zbog tog neodgovornog ponašanja, nastavila praksa izgovora i okrivljavanja, dok reforma sudstva stoji.
Slično je i sa izborom sudija Ustavnog suda, pa zbog ovog “odgovornog” ponašanja političkih elita polako klizimo u dodatnu pravnu nesigurnost našeg društva.
Pored štete našem evropskom putu, pored nemogućnosti da pozitivno utiče na unutrašnju stabilnost, ovakav položaj Skupštine, nemogućnost rješavanja problema i njena institucionalna inferiornost dovode nas do situacije da sve veći broj javnih aktera zagovara uključivanje međunarodne zajednice kao posrednika u rješavanju društvene krize.
Nažalost, dok potencijal za tenzije i sukobe svakim danom raste, sve smo bliži nekoj vrsti međunarodnog protektorata, a većina poslanika vlasti i opozicije igra samo njima poznate političke igre.
Dragan Koprivica, izvršni direktor CDT-a